U Bloku 45, na šetalištu "Lazaro Kardenas", promenio se ritam grada. Letnji dani, kada su staze bile pune šetača, biciklista i onih koji su tražili hladovinu, polako ostaju iza nas. Sada se hoda sporije. Ljudi zastanu kraj Save, zagledaju široku reku i kao da pokušavaju da prepoznaju šta se to promenilo u prirodi. A, promenilo se mnogo toga.
Nema više one letnje vreve koja se od ranog jutra do kasnih večernjih sati spuštala prema reci. Sada se na šetalištu oseća neka drugačija bliskost sa prirodom. Čuje se šum lišća, koraci prolaznika i tiho zapljuskivanje Save o obalu. Čovek ima utisak da se i sam grad malo umirio, kao da posle dugog i iscrpljujućeg leta želi da predahne.
Sava je drugačija kada joj se približi jesen. Njena površina više nije samo blještava od letnjeg sunca. U njoj se sada ogledaju oblaci, nebo i prve bleđe boje predstojećeg godišnjeg doba. Uz kej prolaze pojedinci i parovi, neko sa psom, neko sam sa svojim mislima. Blok 45 tada postaje ono što je oduvek bio – veliki gradski dnevni boravak na obali reke.
A, malo dalje, Savski kej i splavovi još čuvaju uspomenu na leto. Muzika se čuje sa reke, ali nekako tiše nego tokom vrelih julskih i avgustovskih noći. Splavovi još nisu ugasili svoja svetla. Još ima gostiju, razgovora, kafe i poneke čaše vina. Ali, leto se više ne razmeće. Povlači se dostojanstveno, ostavljajući za sobom miris vode i uspomene na duge večeri.
I dok se Beograd polako priprema za kraće dane, na keju se oseća ona posebna tišina koja dolazi sa promenom godišnjeg doba. Nije to tuga zbog odlaska leta, već više tiho prihvatanje da sve u prirodi ima svoj početak i svoj kraj. I čovek, šetajući pored Save, shvati koliko su godišnja doba zapravo i naše unutrašnje stanice. Leto nas razigra, a jesen nas malo zaustavi i natera da pogledamo oko sebe.
Na drugoj strani grada, negde daleko od Save, priroda već ispisuje svoje prve jesenje redove. Planine su se zabelele. Prvi sneg na vrhovima kao da je stigao prerano, ali je upravo on najavio promenu koja dolazi. Pogled prema planinama podseća nas da vreme ne možemo zaustaviti. Jedno godišnje doba predaje smenu drugom.
Ima nečeg posebnog u tim prvim svežim danima. Čovek se posle dugih vrućina ponovo raduje običnim stvarima – jutarnjoj kafi bez žege, šetnji bez traženja hlada, laganom povetarcu koji dolazi sa Save. Kao da telo i duša zajedno kažu: dosta je bilo leta.
A, možda upravo u tome i jeste lepota jeseni. Ona ne dolazi bučno. Ne traži pažnju. Samo jednog jutra primetimo da smo poneli nešto toplije, da je vazduh drugačiji i da se sunce ranije povlači iza horizonta. Onda pogledamo drveće i shvatimo da je priroda već počela svoju veliku promenu.
Šetalište "Lazaro Kardenas" ponovo dobija onu svoju mirnu, pomalo setnu boju. Blok 45 se ušuškava u pred jesenju tišinu, a Sava nastavlja da teče svojim večnim putem, kao da joj nije važno koje je godišnje doba.
Možda je upravo to najlepše u Beogradu. Grad ne mora da menja lice da bismo primetili da se promenio. Dovoljno je nekoliko svežih jutara, jedan hladniji vetar sa reke, malo tiše šetalište i prvi beli vrhovi u daljini.
Sutra, kada kalendar označi 23. septembar, jesen će i zvanično zakoračiti u naše dane. Ali, ona je, čini se, već stigla do Save. Osetila je njen kej, dotakla šetalište Lazaro Kardenas, prošla između zgrada Bloka 45 i tiho se spustila niz reku. Samo još nije uzela četkicu i počela da boji krošnje.
A, kada to učini, Beograd će dobiti jedno od svojih najlepših lica.
Sava će i dalje teći, splavovi će svetleti, ljudi će prolaziti kejom, a iznad svega će se menjati nebo. I možda ćemo tada, zastajući kraj reke, shvatiti da jesen nije samo kraj leta. Ona je novi početak – tiši, dublji i nekako bliži čoveku.
Jer, dok Sava teče, Beograd živi, a godišnja doba prolaze. Samo uspomene ostaju da nas podsete koliko je lep bio još jedan septembar kraj naše reke.
Autor : Prof. Jugoslav Rađenović
