Slobodan Boban Janković, bivši košarkaš Crvene zvezde i miljenik navijača, bio je poseban po mnogo čemu, stilu igre, ponašanju, srčanosti i poštenju. Njegova karijera i život su ostali tragično sećanje, primer i opomena, ali i uzor za mnoge. Mladost je proveo u Bloku 45, a stasao na terenu između zgrada 167, 173, 175, 181, 183 i 185 u Ulici Jurija Gagarina (teren gde se održava tradionalni vatormet). Živeo je u J.G. 175.
Janković je rođen 15. decembra 1963. godine u Lučanima. U Beogradu je od sedme godine, a sa nepunih 17 debitovao je za prvi tim Crvene zvezde u čijem dresu je u 12 sezona odigrao 326 utakmica. Pohađao je osnovnu školu Branko Radičević. Prošao je kroz sve reprezentativne selekcije, a bio je na širem spisku reprezentativaca za nastup na Olimpijskim igrama u Barseloni 1992. godine, kad je plavima, zbog sankcija UN, uskraćeno učešće.
U prvi tim Crvene zvezde ušao je kao šesnaestogodišnjak. Crveno-beli su se tada nalazili u velikim problemima. Ranko Žeravica je pravio novu ekipu i pružio je mladom košgeteru šansu u seniorskom timu.
Kao igrača ga je odlikovala fizička snaga, ali nije bio atletski građen, delovao je debeljuškasto i dobio je nadimak Guza, pogodićete već zbog čega. To mu nije smetalo da bude jedan od najubojitijih igrača koje je tim sa Malog Kalemegdana ikada imao u svojoj istoriji.
Krasila ga je nepredvidivost u igri, voleo je loptu u rukama i živeo za odlučujuće trenutke i šuteve. Često je iznenađivao sve aktere meča dalekometnom paljbom, a u napadu nije imao slabu tačku, podjednako je bio ubojit iz svih pozicija. Imao je savršenu tehniku šuta, a preciznost na nivou kojim danas malo ko može da se pohvali.
U poslednjoj sezoni u Zvezdi bio je MVP domaće lige, uprkos tome što je za najveće rivale imao igrače iz generacije Partizana osvajača Kupa šampiona.
Već pred zalazak svoje karijere otišao je preko, u Grčku gde je igrao za Panionis kod Vlade Đurovića. Postavio se kao bitna figura grčkog prvoligaša, a onda je došao taj kobni 28. april 1993. godine kada je u sekundi je promenio sopstveni život.
Iznerviran jednom sudijskom odlukom na utakmici protiv Panatenaikosa u polufinalu grčkog plej ofa pri rezultatu 56:50, kada mu nije dosuđen faul nakon koša, udario je glavom u konstrukciju, povredio kičmu i ostao doživotno vezan za invalidska kolica. Čovek koji je živeo '360 na sat', kako je voleo da kaže za sebe, priznao je da je od tada postao 'Boban iz drugog života'... Nije se predavao, živeo je u Atini i Beogradu, nije se odvajao od košarkaškog terena.
Iste noći su mu lekari jedva spasili život, a ispred bolnice je bilo više od 6.000 navijača iz Grčke koji su se okupili u znak podrške svom ljubimcu. Nakon tragičnog događaja u Grčkoj doneta je odluka da se sve konstrukcije oblažu podlogom od sunđera kako se slične stvari ne bi ponovile.
Tada je započela Bobanova borba za mesto u društvu i goli život koja je trajala 13 godina. U jednoj sekundi mu se život potpuno promenio i čovek koji je bio neuhvatljiv na terenu morao je da se privikava na život u kolicima.
U periodu posle povrede bilo je izuzetno teških trenutaka u kojima su ga zaboravili neki koje je igrama zadužio, ali se to vremenom menjalo.
Navijačka grupa Olimpijakosa "Gate 7" je organizovala humanitarni turnir i utakmicu pod nazivom "Svi Bobanovi prijatelji" i sredstva prikupljena na toj manifestaciji korišćena su za lečenje nesrećnog bivšeg košarkaša.
Pomagali su i iz Crvene zvezde akcijama koje je pokrenuo pokojni Rajko Žižić, veliki Bobanov prijatelj. Veliko poštovanje imao je i u celoj Grčkoj, a posebno u Panioniosu, klubu koji ga je potpuno prihvatio. I dan danas navijači pevaju pesme posvećene Bobanu, a čitava dvorana je oblepljena njegovim slikama.
Beogradska publika poslednji put ga je videla na oproštaju Saše Đorđevića, čiji je bio specijalni gost. Ostaće zauvek zapamćene njegove suze koje nije mogao da sakrije, ali i sve ono što je za košarku uradio. Pamtiće se njegova borbenost na terenu, sasvim drugačiji način života od ostalih sportista.
Na Vidovdan 2006. godine u Grčkoj, na ostrvu Rodos, u 43. godini Slobodan je iznenada preminuo. Janković je na poslednje putovanje isplovio iz Pireja, a na brodu koji se kretao ka Rodosu, gde je planirao da provede godišnji odmor, doživeo je srčani udar. Kapetan broda je promenio kurs ka najbližem ostrvu kako bi se Jankoviću ukazala pomoć, ali je za sve već bilo kasno.
Grčki mediji ovu vest su objavili kao udarnu. Čim je čuo tragičnu vest, gradonačelnik Nea Smirnija je zamolio ljude Sirosa da prebace Jankovićevo telo u Atinu zbog sahrane, i rekao da će se on pobrinuti za sve troškove.
Slobodan je sahranjen uz prisustvo nekoliko hiljada ljudi, uključujući i navijače rivalskih klubova. Pored članova porodice i najbližih prijatelja, sahrani su prisustvovali i Dejan Tomašević, Vlade Đurović, Dragan Tarlać i Branko Đurović, lekar koji je lečio Bobana, te Fasulas, Hristodulu, Kalaicis.
Panionios je povukao dres sa brojem 8, koji i dan danas stoji podno svodova njihove dvorane, kao i velika slika koja stoji u dvorani ovog tima sa Bobanovim likom.
Blokovci nikada nisu zaboravili Bobana, pa je tako u njegovu čast u Bloku 45 2024. godine održan Memorijalni turnir „Boban Janković Trta”, simbolično na terenu na kojem je stasao.
„I nije zaboravljen u svom Bloku 45. Za svoje komšije, on je i dalje jedan od klinaca, miljenika iz kraja!“
„Generacija iz škole ‘Branko Radičević’. Zauvek u našim srcima“, napisala je Snežana.
„Naš drug i komšija! Uvek u ♥️!“, „Sećamo se“, „Moj drug iz škole“, samo su neki od komentara.
Otkriven je i njegov neobičan nadimak – Guza.
„Guza za sva vremena! Počivaj u miru, LEGENDO! Slava ti“, napisao je Nenad.
Oglasila se i Bobanova profesorka fizike, koja je generacijama potom pričala o njemu :
„Divno dete, odličan učenik kome sam predavala fiziku. Odličan košarkaš kog i sada spominjem svojim učenicima, znajući za njegovu tragediju. Takve veličine ne smeju da se zaboravljaju!“, napisala je profesorka Jadranka.
tekst delimično preuzet sa telegraf.rs