Sada, na žalost mnogih Novobeograđana i svih ljubitelja rijeke Save i njenog priobalja postoji samo Savski kej. Rijeka je tu. Ona i dalje teče, čuje se, njiše i miriše, ali se ne vidi i ne osjeća kao što se okom nekad vidjela i dušom osjećala…
Tu novobeogradsku oazu sam nekako i sam zapustio svojim odsustvom posljednjih godina. Ne zato što sam htio i želio, već zbog toga što sam po prijeko neophodni beogradsko-duševni mir otišao koji kilometar uzvodno i skovao nešto svoje što su mi duša, tijelo i srce u jedan glas iskali još od malena. Doduše, ništa mi u toj mjeri ne može zamijeniti ono prelijepo i prečisto Bilećko jezero na kome dosta staža kao mlađan momak upisah. Ali, bez obzira, poenta je biti na vodi i sa vodom… Nekome možda sasvim dovoljno da otkrije tu magičnu i dragocjeniju životnu formulu koja čovjeka ispunjava i čini ga srećnim u danas sve komplikovanijem i napornijem životu.
No, da se vratim ja svojoj temi. Pomenuh ja jedini razlog zašto me na Savskom keju nije bilo kao što me je nekad bivalo… Vratim se ja njemu ponekad, kao što to učinih i prije nekoliko dana. Vratih i skoro da zažalih što jesam. Eto, kad me ta srdžba od viđenog drži i sada istim jadom kao tada kada sam vidio nešto što nisam želio, a ni očekivao da vidim. A vidio sam, Budvu poslije Budve, Zlatibor poslije Zlatibora, Savski kej, poslije keja Savskog...
Nije to više to. Nije to više onaj Savski kej zbog kojeg mi se Beograd, odmah po svom dolasku u njega, istinski, prvo i svidio. Nije to više onaj mir, ona širina. Onaj horizont, pogled i java pored Save. Nije to više ono mjesto gdje su, uz osjećaj srodnosti sa rijekom, mnoge porodice dolazile po svoj predah i oporavak. Nije to više ona razdragana igraonica gdje su djeca opušteno skakala i trčkarala koracima ispred svojih roditelja. Gdje su bacala kokice prijateljski raspoloženim patkama, guskama i labudovima… Nije to više onaj lijepi osjećaj da si na rijeci ili odmah tik pored rijeke gdje ti pogled nesmetano puca ka dvijema adama, Ciganliji i Međici… Nije to više to! Sve je drugačije osim što se istim imenom naziva.
Sada čovjek može doći i šetati Savskim kejom, a da rijeku i ne primijeti i sve što ona sa sobom nosi, dušom ne osjeti. A to je valjda i glavni razlog zašto uopšte dolazimo na nju. Kako će je i primijetiti kada je ona, nakaradnim urbanističkim pravilima postala rezervisana samo za odabrane. Toliko na njoj sada ima nadžidžanih, visokih, različitih i estetski nespojivih građevina da sve jedna drugoj “MRŠ” govori. I sve to tako u kompletu predstavlja jedno veliko “MRŠ” za sve šetače i ljubitelje rijeke. Jer, šetnja na Savskom keju sada i nema više toliko smisla. Bar meni, velikom i istinskom ljubitelju rijeke i prirode, kao i svega onoga što je u vezi sa tim.
Danas, šetajući se Savskim kejom, čovjek treba da uloži ogromnu koncentraciju i golem trud da vidi nešto od te rijeke. Bukvalno je nemoguće vidjeti je u kontinuitetu dužem od 4-5 sekundi. Već na onoj šestoj te čeka zidina kakvu imamo i u kući i pred zgradom. Nekada su to bile čitave minute – nije ih ni bilo toliko, a nisu ni bile takve. Sada, te uglavnom odvratne, estetski nesinhronizovane i planom neuigrane građevine jedan od naljepših krajeva Novog Beograda pretvoriše u blokčinu kakvih u njemu već ima na pretek. Nema više ni onoliko pataka i gusaka. I njima je to sve postalo neprirodno okruženje. Da se to primijetiti na onima koje su još uvijek tu. Nisu više raspoložene i razdragane kao što su nekad bile.
Ko, kako, kome i kada dade i dozvoli tako nešto na tom i takvom mjestu, ne znam. Nisam te struke. Većina tih splavova sada nisu ni ugostiteljski objekti koji su bar opet podređeni šetačima. Dosta njih su sada neki apartmani za izdavanje, žurke i ko zna kakve bahanalije. Toliko je tijesno među njima da je onim običnim šetačima od rijeke ostalo da vide samo onaj njen najprljaviji dio koji svi ti splavovi uglavnom drže neuredno i neugledno – njihov prednji dio nabacan svime i i svačim što je rijeka nanijela i ostavila… Na to se sada svodi šetnja Savskim kejom. Na to se sada svodi poimanje zdravog razuma kojeg nečija glad i pohlepa satjeraše u ćorsokak kojim se sada navodno šeta i uživa. Šetati se sigurno može, a i mora. Ali, uživati, bar u onoj mjeri koliko se nekada tu uživalo, prosto sumnjam. Pa ko voli neka izvoli!
Preuzeto sa sajta vukoje.rs, autor Božo Vukoje.
Tu novobeogradsku oazu sam nekako i sam zapustio svojim odsustvom posljednjih godina. Ne zato što sam htio i želio, već zbog toga što sam po prijeko neophodni beogradsko-duševni mir otišao koji kilometar uzvodno i skovao nešto svoje što su mi duša, tijelo i srce u jedan glas iskali još od malena. Doduše, ništa mi u toj mjeri ne može zamijeniti ono prelijepo i prečisto Bilećko jezero na kome dosta staža kao mlađan momak upisah. Ali, bez obzira, poenta je biti na vodi i sa vodom… Nekome možda sasvim dovoljno da otkrije tu magičnu i dragocjeniju životnu formulu koja čovjeka ispunjava i čini ga srećnim u danas sve komplikovanijem i napornijem životu.
No, da se vratim ja svojoj temi. Pomenuh ja jedini razlog zašto me na Savskom keju nije bilo kao što me je nekad bivalo… Vratim se ja njemu ponekad, kao što to učinih i prije nekoliko dana. Vratih i skoro da zažalih što jesam. Eto, kad me ta srdžba od viđenog drži i sada istim jadom kao tada kada sam vidio nešto što nisam želio, a ni očekivao da vidim. A vidio sam, Budvu poslije Budve, Zlatibor poslije Zlatibora, Savski kej, poslije keja Savskog...
Nije to više to. Nije to više onaj Savski kej zbog kojeg mi se Beograd, odmah po svom dolasku u njega, istinski, prvo i svidio. Nije to više onaj mir, ona širina. Onaj horizont, pogled i java pored Save. Nije to više ono mjesto gdje su, uz osjećaj srodnosti sa rijekom, mnoge porodice dolazile po svoj predah i oporavak. Nije to više ona razdragana igraonica gdje su djeca opušteno skakala i trčkarala koracima ispred svojih roditelja. Gdje su bacala kokice prijateljski raspoloženim patkama, guskama i labudovima… Nije to više onaj lijepi osjećaj da si na rijeci ili odmah tik pored rijeke gdje ti pogled nesmetano puca ka dvijema adama, Ciganliji i Međici… Nije to više to! Sve je drugačije osim što se istim imenom naziva.
Sada čovjek može doći i šetati Savskim kejom, a da rijeku i ne primijeti i sve što ona sa sobom nosi, dušom ne osjeti. A to je valjda i glavni razlog zašto uopšte dolazimo na nju. Kako će je i primijetiti kada je ona, nakaradnim urbanističkim pravilima postala rezervisana samo za odabrane. Toliko na njoj sada ima nadžidžanih, visokih, različitih i estetski nespojivih građevina da sve jedna drugoj “MRŠ” govori. I sve to tako u kompletu predstavlja jedno veliko “MRŠ” za sve šetače i ljubitelje rijeke. Jer, šetnja na Savskom keju sada i nema više toliko smisla. Bar meni, velikom i istinskom ljubitelju rijeke i prirode, kao i svega onoga što je u vezi sa tim.
 |
| Ipak se "vidi" rijeka tamo u daljini |
Danas, šetajući se Savskim kejom, čovjek treba da uloži ogromnu koncentraciju i golem trud da vidi nešto od te rijeke. Bukvalno je nemoguće vidjeti je u kontinuitetu dužem od 4-5 sekundi. Već na onoj šestoj te čeka zidina kakvu imamo i u kući i pred zgradom. Nekada su to bile čitave minute – nije ih ni bilo toliko, a nisu ni bile takve. Sada, te uglavnom odvratne, estetski nesinhronizovane i planom neuigrane građevine jedan od naljepših krajeva Novog Beograda pretvoriše u blokčinu kakvih u njemu već ima na pretek. Nema više ni onoliko pataka i gusaka. I njima je to sve postalo neprirodno okruženje. Da se to primijetiti na onima koje su još uvijek tu. Nisu više raspoložene i razdragane kao što su nekad bile.
Ko, kako, kome i kada dade i dozvoli tako nešto na tom i takvom mjestu, ne znam. Nisam te struke. Većina tih splavova sada nisu ni ugostiteljski objekti koji su bar opet podređeni šetačima. Dosta njih su sada neki apartmani za izdavanje, žurke i ko zna kakve bahanalije. Toliko je tijesno među njima da je onim običnim šetačima od rijeke ostalo da vide samo onaj njen najprljaviji dio koji svi ti splavovi uglavnom drže neuredno i neugledno – njihov prednji dio nabacan svime i i svačim što je rijeka nanijela i ostavila… Na to se sada svodi šetnja Savskim kejom. Na to se sada svodi poimanje zdravog razuma kojeg nečija glad i pohlepa satjeraše u ćorsokak kojim se sada navodno šeta i uživa. Šetati se sigurno može, a i mora. Ali, uživati, bar u onoj mjeri koliko se nekada tu uživalo, prosto sumnjam. Pa ko voli neka izvoli!
Preuzeto sa sajta vukoje.rs, autor Božo Vukoje.
